Vrste psihoterapije
Većina oblika psihoterapije koristi razgovor.
Neki koriste i drukčije oblike komunikacije poput
pisane riječi, likovnog izraza, drame, pripovjetke, glazbe ili
terapijskog dodira. Psihoterapija se pojavljuje unutar strukturiranog
susreta između školovanog psihoterapeuta i klijenta (klijenata).
Smislena, teoretski utemeljena psihoterapija počela je u 19.
stoljeću psihoanalizom; odonda su se razvili brojni pristupi i još
uvijek se nadograđuju.
Psihoterapija
tj. psihološko savjetovanje se obično primjenjuje kao reakcija
na niz specifičnih ili nespecifičnih manifestacija kriza koje je
moguće klinički dijagnosticirati. Liječenje svakodnevnih problema
često se naziva psihološko savjetovanje (distinkcija koju je prvi
prihvatio Carl Rogers). Ipak, termin psihološko savjetovanje ponekad
se koristi naizmjence s „psihoterapija“.
Neke psihoterapijske
intervencije služe liječenju pacijenta uz korištenje medicinskog
modela, no brojni psihoterapijski pristupi ne drže se simptomatskog
modela “bolest/lijek”. Neki praktičari, poput humanističkih,
vide se više u ulozi pomagača. Budući se tijekom psihoterapije
često raspravlja o osjetljivim temama, psihoterapeut se obično
zakonski obvezuje na poštivanje privatnosti klijenta ili pacijenta.
Od presudne je važnosti povjerljivost, koja se navodi u načelima
etičke prakse regulatornih psihoterapijskih
organizacija.Povjerljivost je sastavni dio terapijskog odnosa i
općenito psihoterapije.
Sustavi psihoterapije i psihološkog
savjetovanja
Postoji nekoliko glavnih sustava psihoterapije:
•
Psihoanaliza – prva praksa koja je nazvana psihoterapijom. Potiče
verbalizaciju svih pacijentovih misli, uključujući slobodne
asocijacije, maštanja, snove, od kojih analitičar oblikuje narav
nesvjesnih sukoba koji uzrokuju simptome u pacijenta, te karakterne
probleme.
• Kognitivna bihevioralna – temelji se na
spoznajama, pretpostavkama, vjerovanjima i ponašanjima, a ima za
svrhu utjecaj na negative emocije koje se tiču netočne procjene
događaja.
• Psihodinamična psihoterapija – oblik dubinske
psihologije, čije je primarno težište otkriti nesvjesni sadržaj
psihe klijenta u nastojanju da olakša psihičku napetost. Iako ima
korijene u psihoanalizi, psihodinamična terapija teži kratkoći i
slabijem intenzitetu od tradicionlane psihoanalize.
•
Egzistencijalna psihoterapija – temelji se na egzistencijalnom
vjerovanju da su ljudska bića sama na svijetu. Ta usamljenost
uzrokuje osjećaje besmisla, koji se mogu prevladati samo stvaranjem
vlastitog sustava vrijednosti i značenja.
• Humanistička
psihoterapija – nastala je kao reakcija na biheviorizam i
psihoanalizu i stoga je poznata kao Treća sila u razvoju
psihologije. Izričito se bavi humanim kontekstom razvoja osobe s
naglaskom na subjektivno značenje, odbijanje determinizma, te brigom
oko pozitivnog rasta više nego oko patologije. Ističe urođenu
sklonost čovjeka da svoje sposobnosti dovede do maksimuma, dakle
njegovu ‘sklonost samoostvarenju’. Zadaća humanističke terapije
je stvoriti odnosno ozračje, u kojem se ova sklonost može
razvijati.
• Kratka terapija – krovni termin za niz
psihoterapijskih pristupa. Razlikuje se od drugih psihoterapijskih
škola po tome što naglašava (1) usredotočenost na određeni
problem i (2) izravnu intervenciju. Više se temelji na rješenju
nego na problemu. Manje se bavi time što je uzrokovalo problem nego
s čimbenicima koji ga održavaju i sprječavaju promjenu.
•
Sistemska psihoterapija – obraća se ljudima ne na osobnoj razini,
što je često u središtu drugih oblika terapije, nego ljudima u
odnosu, rješavajući interakciju u grupama, njihove matrice i
dinamiku (uključuje obiteljsku terapiju i bračno savjetovanje)
•
Somatska psihoterapija – također se naziva tjelesnom
psihoterapijom i područje je u kojem terapeut koristi dodir kao dio
terapijskog procesa.
• Transpersonalna psihoterapija je škola
koja proučava transpersonalnu, transcedentnu ili duhovnu stranu
ljudskog iskustva.
• Hipno-psihoterapija – obavlja se na
pacijentu koji je pod hipnozom.
• Psihodrama/Terapija
dramatizacijom – istražuje probleme, pitanja, snove i najviše
ljudske težnje skupnom igrom drame.
Psihoanaliza
Psihoanalizu je koncem 19. stoljeća razvio Sigmund
Freud. Njegova terapija istražuje dinamičan rad uma koji se sastoji
od tri dijela: hedonistički id (njemački: das Es, “ono”),
racionalni ego (das Ich, “Ja”), i moralni superego (das Überich,
“više Ja”). Budući se većina ovih dinamika pojavljuje izvan
ljudske svijesti, freudeovska psihoanaliza nastoji proniknuti u
nesvjesno različitim tehnikama, uključujući tumačenje snova i
slobodnu asocijaciju Freud je smatrao da na stanje nesvjesnog uma
duboko utječu iskustva iz djetinjstva. Osim rješavanja obrambenih
mehanizama koje koristi preopterećeni ego, njegova psihoterapija
rješava i fiksacije, te druga pitanja, prodirući duboko u
klijentovu mladost i tako pruža psihološku pomoć pojredincu.
Druge
psihodinamične teorije i tehnike razvile su se i koristili su ih
psihoterapeuti, psiholozi, psihijatri, savjetnici za osobni rast,
profesionalni terapeuti i socijalni radnici. Razvile su se i tehnike
grupne psihoterapije. Ponašanje je često cilj rada, no brojni
pristupi obuhvaćaju i rad s osjećajima i mislima. To pogotovo
vrijedi za psihodinamične škole psihoterapije, koje danas uključuju
jungovsku terapiju i psihološku dramu, kao i psihoanalitičke škole.
Drugi pristupi usredotočuju se na vezu između uma i tijela i
pokušavaju prodrijeti u dublje slojeve psihe manipulacijom tijela.
Primjeri za to su Rolfing, bioenergetska analiza i posturalna
integracija.
Gestalt psihoterapija
Gestalt psihoterapija je velika prekretnica u
psihoanalizi. U ranim fazama zvala se „psihoterapijom
koncentracije“ po osnivačima Fredericku i Lauri Perls. Međutim,
mješavina utjecaja raznih teorija najbolje se organizirala oko rada
gestaltističkih psihologa; tako se do vremena objavljivanja knjige
Gestalt terapija, ushit i rast ljudske osobnosti (Perls, Hefferline i
Goodman), pristup već prepoznavao kao “Gestalt terapija”.
Gestalt
psihoterapija na vrhu je četiri stupa nosača teorije: fenomenološka
metoda, dijaloški odnos, strategija teren-teorija i sloboda
eksperimentiranja. Neki je smatraju egzistencijalnom fenomenologijom,
dok su je drugi opisali kao fenomenološki biheviorizam. Gestalt
psihoterapija je humanistički, holistički i iskustveni pristup koji
se ne oslanja samo na pričanje, nego olakšava osvještavanje u
različitim životnim kontekstima, polazeći od razgovora o relativno
dalekim situacijama do djelovanja i izravnog, neposrednog iskustva.
Grupna psihoterapija
Terapijsko korištenje grupa u suvremenoj kliničkoj
praksi seže do početka 20. stoljeća, kad je američki pulmolog
Pratt iz Bostona opisao sastavljanje skupina od 15-20 pacijenata
oboljelih od tuberkuloze koji nisu pripušteni na liječenje u
sanatoriju.Termin skupne psihoterapije prvi put je upotrijebio Jacob
L. Moreno 1920. godine, čiji je glavni doprinos bio razvoj
psihološke drame, u kojoj su korištene grupe glumaca i publike za
ispitivanje individualnih problema dramskim prikazom pod vodstvom
režisera. Više analitično i istraživačko korištenje grupa u
bolničkom i ambulantnom okružju uveo je europski psihoanalitičar
koji je emigrirao u SAD – Paul Schilder, koji je izliječio
nekoliko teško neurotičnih i blago psihotičnih vanjskih pacijenata
u malim skupinama u bolnici Bellevue u New Yorku. Moć grupa
najsnažnije je prikazana u Britaniji tijekom 2. svjetskog rata, kad
je nekoliko psihoanalitičara i psihijatara dokazalo vrijednost
skupnih metoda pri odabiru časnika tijekom regrutacije za rat.
Prigodu za vođenjem vojne psihijatrijske jedinice imalo je nekoliko
pionira, pogotovo Wilfred Bion i Rickman, uz S. H Foulkesa, Mainea i
Bridgera. Northfield bolnica u Birminghamu dobila je ime po
‘Northfield pokusima’, što je nakon rata bio poticaj za razvoj
socijalne psihoterapije, odnosno pokreta terapijske zajednice, te
korištenje manjih grupa za liječenje neurotskih poremećaja i
poremećaja osobnosti.
Medicinski i nemedicinski modeli
Može se napraviti distinkcija između psihoterapija
koje koriste medicinski model i onih koje koriste humanistički
model. Kod medicinskog modela klijent se tretira kao da mu je loše i
psihoterapeut svojim vještinama pomaže klijentu da povrati
zdravlje. Široka uporaba DSM-IV, dijagnostičkog i statističkog
priručnika o mentalnim poremećajima u SAD-u, primjer je modela koji
isključuje medicinsku obradu.
Humanistički model nastoji
ukloniti patološku dimenziju stanja u kojem se nalazi čovjek i na
taj način pružiti psihološku pomoć i potporu. Psihoterapeut
pokušava stvoriti odnosno okružje, sukladno iskustvenom učenju i
ojačati samopouzdanje klijenta u njihovom prirodnom procesu koji
rezultira boljim razumijevanjem sebe samih. Primjer toga je gestalt
terapija.
Neki psihodinamički praktičari razlikuju psihoterapiju
koja više toga otkriva i onu koja više podupire. Psihoterapija koja
razotkriva naglašava uvid klijenta u korijene svojih problema.
Najpoznatiji primjer psihoterapije koja otkriva je klasična
psihoanaliza. Psihoterapija koja podupire, za razliku od toga,
naglašava jačanje obrane klijenta i često pruža ohrabrenje i
savjet. Ovisno o osobnosti klijenta, možda će biti optimalan
pristup koji više podupire ili koji više otkriva. Većina
psihoterapeuta koristi kombinaciju otkrivanja i potpore.
Kognitivna bihevioralna psihoterapija
Kognitivna bihevioralna psihoterapija usredotočuje se
na promjenu svakodnevnih misli i ponašanja, u svrhu pozitivnog
utjecaja na emocije. Psihoterapeut pomaže klijentima prepoznati
krivo razmišljanje i uči ih kako zamijeniti nezdrave misli
realnijim. Taj pristup uključuje Dijalektičku bihevioralnu
terapiju.
Bihevioralna psihoterapija i biheviorističko
psihološko savjetovanje
Bihevioralna terapija bavi se modifikacijom ponašanja
i pomaže klijentima u postizanju ciljeva. Taj pristup temelji se na
načelima teorije učenja koja uključuje prilagođavanje operanta i
repondenta, pri stvaranju područja primjenjene analize ponašanja
ili promjene ponašanja. Taj pristup uključuje Terapiju prihvaćanja
i posvećenosti, Funkcionalno-analitičku psihoterapiju i
Dijalektičku bihevioralnu terapiju. Ponekad se integrira s
kognitivnom psihoterapijom čineći kognitivnu bihevioralnu
psihoterapiju.
Ekspresivna psihoterapija
Ekspresivna psihoterapija je oblik psihoterapije koji
koristi umjetnički izraz kao temeljni način liječenja klijenata.
Ekspresivni psihoterapeuti koriste različite discipline kreativnih
umjetnosti kao terapijske intervencije. Tu spadaju terapija plesom,
terapija dramskim prikazom, terapija slikanjem, terapija glazbom,
terapija pisanjem. Ekspresivni psihoterapeut drži kako je jedan od
najučinkovitijih načina liječenja klijenta izražavanjem mašte u
kreativnom radu, te integracija i procesuiranje onoga što se
obrađuje prikazom.
Narativna psihoterapija
Narativna psihoterapija posvećuje pozornost
„dominantnoj priči“ svake osobe pomoću psihoterapijskih
razgovora, koji mogu sadržavati i istraživanje ideja koje ne
pomažu, te način na koji je do njih došlo. Ako klijent smatra da
mu to pomaže,i da na taj način dobiva psihološku pomoć i potporu,
mogu se istražiti i mogući društveni i kulturni utjecaji.
Integrativna psihoterapija
Integrativna psihoterapija je pokušaj kombiniranja
ideja i strategija iz više od jednog teoretskog pristupa. Ti
pristupi podrazumijevaju miješanje temeljnih uvjerenja i
kombiniranje prokušanih tehnika. Oblici integrativne psihoterapije
su: Multimodalna psihoterapija, Transteorijski model, Klinička
psihodinamika, Sistemski odabir terapijskih postupaka, Kognitivna
analitička psihoterapija, Model unutarnjih obiteljskih sustava i
Multiteorijska psihoterapija. U praksi, većina iskusnih
psihoterapeuta vremenom razvije vlastiti integrativni pristup.
Hipno psihoterapija
Hipnoterapija je psihoterapija koja se obavlja na
pacijentu koji je pod hipnozom. Hipnoterapija se često primjenjuje u
svrhu promjene ponašanja neke osobe, njezinog emocionalnog sadržaja,
stavova, kao i niza stanja koja uključuju disfunkcionalne navike,
tjeskobu, bolesti uzrokovane stresom, upravljanje boli i osobni
razvoj.