Biheviorizam

BIHEVIORIZAM

Biheviorizam (eng. behaviour ponašanje), pristup u psihologiji koji se temelji na tvrdnji da je ponašanje zanimljivo i vrijedno znanstvenoga istraživanja. To je oblik materijalizma koji niječe bilo kakvo neovisno značenje za misao. Njegovo značenje za psihološki postupak je duboko jer je jedan od stupova farmakološke terapije.
Bihevioralni pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primjenjivati samo na ona ponašanja koja se mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje, emocije), već u prvom redu pokušavaju povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.
Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja je da je slobodna volja iluzorna, te da je cijelo ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom ili kroz uparivanje ili kroz potkrepljenje (pojačanje).
Bihevioristička škola mišljenja djelovala je u 20. stoljeću istovremeno s psihoanalitičkim pokretom u psihologiji. Njeni glavni utjecajnici bili su Ivan Pavlov, koji je istraživao klasično uvjetovanje, John B. Watson (1878.-1958.) koji je odbacio introspektivne metode i tražio ograničavanje psihologije na eksperimentalne laboratorijske metode. Njegov učenik, B.F. Skinner, pokušao je dati etičku pozadinu biheviorizmu povezujući ga s pragmatizmom.