Karmički procesi

Svaki karmički proces ima svoj smisao koji leži izvan granica samog procesa, odnosno duga i njegove otplate. Pored sređivanja karmičkog problema čišćenjem njegove unutarnje i vanjske dimenzije postoji i treći, najsuptilniji aspekt karmičkog procesa, a to je njegova spiritualna dimenzija. Ona se tiče spiritualnih lekcija koje leže u pozadini svakog karmičkog procesa, dakle stjecanja kvalitetnog duhovnog iskustva i znanja kojim ćemo izbjeći ponovno upuštanje u negativne karmičke procese. Ova dimenzija nadilazi zakon uzroka i posljedice i nema više toliko veze s dualnim, manifestiranim svemirom u kojem postojimo kao ljudska bića. Njome stječemo odmak od drama ljudskih života, igara patnje i sreće, uspjeha i neuspjeha, konfrontacije pozitivnog i negativnog, djelovanja i mirovanja. Ovdje je u stvari riječ o dimenziji svijesti prema kojoj nas karmički procesi vode, na nju nas upućuju, a ponekad čak prisiljavaju da se s njome suočimo. Bez nje nije moguće u cijelosti razumjeti karmičke procese te zauzeti pravilan odnos prema njima. Riječ je o razini svijesti koju obično nazivamo duhovnom. Duhovna svijest omogućuje ispravan uvid u točku egzistencije u kojoj se trenutno nalazimo. Duhovna nas svijest centrira i daje pravu perspektivu, bilo da je riječ o odnosu prema sebi ili prema svijetu oko sebe, odnosno prema manifestiranom i nemanifestiranom aspektu svoga bića. Naime, jedan od dva osnovna aspekta duhovne svijesti jest onaj iz kojeg svo zbivanje, život i postojanje te sav pojavni, materijalni svijet djeluje kao privid, kao nešto što u stvari ne postoji. Tako će budisti reći da je pojavni svemir iluzija, obmana ili samsara. Hindusi govore o maji, kozmičkoj halucinaciji, ništa stvarnijoj od fatamorgane, ali moćnoj i neodoljivo privlačnoj. Sveti Ivan od Križa, kršćanski mistik, govori da jedini pravi put do Boga vodi prvo preko spoznaje sveopćeg ništavila, preko čišćenja svijesti i čula od veza sa svakodnevnim životom koji je iluzija te zatim k usmjeravanju svih svojih težnji prema stanju unutrašnje i vanjske neovisnosti o svjetovnim zbivanjima. Čuvene su Ivanove rečenice -"jedini put kojim je vrijedno ići jest put koji vodi u ništa" ili "jer ništa nisam tražio, sve mi je bilo dano". One govore o odvraćanju pozornosti sa svjetovnih stvari te otvaranju uma prema suptilnim oblicima ispunjenja koje donosi duhovno iskustvo. Drugi aspekt duhovne svijesti tiče se spoznaje o karakteru pojavnog svijeta i njegovoj dinamici. Pojavni svijet je dualan, sastavljen od suprotnosti između kojih se odvijaju određeni procesi. Prilagodba procesima te sudjelovanje u njima na ispravan način vještina je koju je moguće steći jedino povezivanjem s duhovnom razinom vlastitog bića. Naime, prema navedenim učenjima cjelokupna realnost ima dvije osnovne razine. Postoji manifestirani, pojavni svemir ili, ukratko, materijalni svijet. S druge strane postoji i nemanifestirani svemir ili duhovni svijet. Ako bismo sveukupnu realnost nazvali jednom riječju Bogom, onda postoji Bog u svom manifestiranom ili aktivnom stanju te Bog u nemanifestiranom, suptilnom ili pasivnom stanju. Bog u nemanifestiranom stanju nalik je pojmu potencijalne energije u fizici. Bog je ovdje svjestan sebe kao Boga, svjestan je svih svojih potencijala, ali se nalazi u stanju mirovanja, neaktivnosti i ne-djelovanja, u stanju koje krasi statičnost i sveopće jedinstvo. Bog može u manifestiranom svemiru realizirati svoje potencijale, opredmetiti svoje ideje i kristalizirati svoju svijest. "On" (Bog nije on, ona niti ono - dok koristimo riječi treba imati na umu njihovu površnost i nepotpunost) može kreirati razinu postojanja koju će karakterizirati zakon akcije i reakcije, univerzalni princip promjene, odnosno zakon stalne mutacije materijalnih tvorevina iz jednog oblika u drugi. Manifestirani svemir je dualan, u stalnom kretanju, podložan konstantnoj promjeni. Zato ako postoji razina postojanja koja nedvosmisleno jest, koja je stvarna i realna, onda je to prije razina Boga u njegovom nemanifestiranom, izvornom, čistom stanju. To s druge strane znači da je manifestirani, materijalni svemir relativan, da tvorevine i zbivanja u njemu i jesu i nisu pa je time manifestirani svijet privid koji djeluje realno samo ako ga se doživljava vrlo ograničenom percepcijom. No, koliko god manifestirani svemir bio privid, za bića koja žive u njemu on je realnost, doduše prolazna, ali ipak realnost. Zato je bitno poznavati neke od osnovnih karakteristika manifestiranog svemira. Manifestirani svemir je dualan jer u njemu nailazimo na suprotnosti između kojih se odvijaju određeni procesi. To znači da je manifestirani svemir podložan promjeni. Ne moramo biti mistici da bismo uočili nestalnost i promjenjivost svijeta u kojem živimo. Postojanje promjene očigledna je i sveprisutna činjenica i jedino su zakoni promjene stabilni i nepromjenjivi. Zato neki karmički procesi imaju za cilj spoznavanje i prihvaćanje zakona promjene kao prirodnog životnog procesa, odnosno kao duhovnog znanja koje je nužno steći. To konkretno znači da se treba promijeniti da bi se negativna karma okončala. Svi znamo koliko nam teško pada i najmanja promjena, često i ona koja očigledno vodi na bolje. No, jedino promjena svijesti, a s njom i promjena ponašanja te načina života donosi pozitivne pomake prema naprijed i ne vrijedi se odupirati, negirati ili cjenkati s nečim što je osnovna zakonitost dualnog, manifestiranog svemira. Tako bi akcija, efikasnost i fleksibilnost (sposobnost mijenjanja te brza prilagodba novonastaloj situaciji) bile najbitnije sposobnosti koje mora posjedovati biće koje postoji u dualnom svemiru. Zato će određeni karmički procesi zahtijevati od nas da izgradimo takve osobine, jer bez njih nećemo moći riješiti svoj karmički problem. S druge strane, ima karmičkih procesa koji iniciraju svijest o tome da je svo zbivanje u dualnom svemiru iluzija, da se nikakva promjena nikada nije niti dogodila jer mi nikada nismo niti napustili naše prvotno stanje jednosti s Bogom kao izvornom i očiglednom suštinom našeg bića. Upravo zato mistici kažu da su svi ljudi već prosvijetljeni (jedno s Bogom), samo toga nisu svjesni. Apsolutna istina i dojam statičnosti, nepromjenjivosti, osnovna je karakteristika nemanifestiranog svijeta, svijeta jedinstva. Izgleda paradoksalno, ali s ove razine svijesti materijalni, opipljivi i vidljivi svijet doživljava se kao iluzoran, a ematerijalni, suptilni, nevidljivi duhovni svijet kao realan i istinit. U promjenjivosti materijalnog svijeta leži njegova iluzornost, a u stabilnosti i vječitosti duhovnog njegova istinitost. Postavlja se pitanje zašto bi ljudska bića morala spoznavati i takve dimenzije svijesti, odnosno razine stvarnosti, čemu ovakve spoznaje služe i koja korist od njih. Osnovni razlog jest slijedeći. Naime, u materijalnom svijetu u kojem živimo postoji još jedna konstanta, a to je patnja. Postojanje patnje također je vrlo očigledna činjenica, no nešto su manje vidljivi njeni uzroci. Budisti će reći da je svijet u kojem živimo iluzija, ali većina bića koja u njemu živi nije svjesna svijeta kao privida, već ga doživljava kao jedinu realnost. Iz tog će razloga ljudi na ovom nivou ne-svijesti biti skloni projiciranju svog izvornog stanja jednosti s Bogom u tvorevine materijalnog svijeta. Ako je naša izvorna suština čista sreća, ničim posebnim izazvano zadovoljstvo, osjećaj potpune voljenosti, mira ili kreativnosti, a mi nismo svjesni da te stvari leže u nama, da praktično ne postoje izvan nas, onda ćemo biti skloni lijepiti se za ljude, predmete ili stilove života koji nas na sličan način ispunjavaju. Ako nam netko ili nešto uskrati objekt našeg ispunjenja mi ćemo se osjećati loše, odnosno to će u nama izazvati patnju. Dakle, život ponekad može biti patnja. No, s točke gledišta apsolutnog svijeta, patnja je, kao i život, iluzija. Patnja postoji zbog našeg otpora prema promjeni, odnosno zbog snažne vezanosti za produkte manifestiranog svemira te nedovoljne svijesti o nemanifestiranoj, duhovnoj dimenziji našeg bića. Patnju proizvodi naš ego koji se vezuje za sadržaje našeg uma, odnosno objekte dualng svijeta. Ljudi se pretjerano vežu jedni za druge, za predmete koje posjeduju, za svoje osobine - vrline ili mane, za stečeni društveni status, za svoja uvjerenja, stavove i predrasude, svoja očekivanja i svoje želje. Zato će patnju izazvati gubitak objekta za koji smo se vezali. Patnja se također često javlja kao prethodnica određenim oblicima promjene, bilo da je riječ o promjeni na gore ili na bolje. Svaka cjelovita promjena zahtijeva cjelovito napuštanje jedne stare životne konstrukcije i izgradnju nove, a taj je proces ponekad bolan i izaziva patnju. No, veći dio patnje ovdje stvara otpor prema promjeni, negoli sam prolazak kroz proces promjene. Zato se promjeni treba prepustiti uz što manje otpora, kako ne bismo ometali prolazak kroz ionako kompleksnu situaciju u kojoj smo se našli. To, međutim, često nije lako izvesti. Zato sustavi karmičkog čišćenja donose čitav dijapazon sredstava koje je moguće primijeniti da bi se osobu na što je moguće skladniji način provelo kroz proces promjene. Slijedeći uzrok patnje zvučat će prilično ekstremno, ali činjenica je da čak i samo postojanje bilo kakve želje izaziva patnju. Zato budisti tvrde da je jedini način nadvladavanja patnje u nepostojanju nikakvih želja jer nas one vode prema vezanosti za cilj, preusmjeravaju našu pozornost s duhovnog svijeta na materijalni, uzrokuju vezanost i samim time patnju. Budisti ne teže niti pozitivnim niti negativnim iskustvima, već rade na pražnjenju svoje svijesti od poistovjećenosti s tvorevinama pojavnog svijeta te se nastoje centrirati u Bogu kao konačnoj realnosti. Za zapadnjake je ovo uglavnom neprimjenjiva doktrina jer postojanje cilja i rad na njegovom ostvarenju predstavlja temelj naše civilizacije. No, htjeli ne htjeli, povremeno ćemo se naći u životnim situacijama koje će nas jednostavno gurati prema ovakvoj razini svijesti jer nas niti jedna druga neće biti u stanju izvući iz začaranog kruga vječito novih potreba i želja, vezanosti za osobe koje su nas davno napustile ili nerazumijevanja života u cijelosti zato što uporno odbijamo prihvatiti njegovu spiritualnu dimenziju. Zato rješenje ovog problema leži u spoznaji izvorne suštine našeg bića kao duhovne jer će nam takvo iskustvo dati porteban odmak od želja i životnih zbivanja koja bi inače u nama izazvala patnju. S druge strane postoji i dimenzija patnje koju budizam možda nije dovoljno naglasio. To je patnja koju proizvodi otpor prema inkarniranosti. Riječ je o patnji koju izaziva otpor prema izvršenju zadataka koje smo odabrali za sadašnji život, otpor da odradimo svoju karmu i svoju dharmu. U tom smislu mnogi ljudi imaju otpor prema samoj inkarnaciji. Oni prožive pola života ili čitav život, a da u stvari ne žive, ne ostvaruju svoje potencijale i time stvaraju patnju sebi i drugima. U ovom slučaju patnju ne stvara pretjerana prilijepljenost za neki oblik života, nego nedovoljna nužna vezanost za cilj i zadatak. Riječ je o lijenosti, dekoncentriranosti, odugovlačenju, izbjegavanju obaveza, bijegu od stvarnosti i stalnom boravku u stanju lagane neprisutnosti. Jedina vrsta"bijega" koja bi u ovakvim slučajevima stvarno pomogla bilo bi podizanje svijesti u duhovnu dimenziju svoga bića. Ona će, s jedne strane, osobi donijeti mir i ispunjenje koje ne može naći vežući se za tvorevine materijalnog svijeta od kojeg bježi, a tako|er će joj dati informacije potrebne za izvršenje svoje životne misije. Zato patnju izazvanu bilo vezivanjem za manifestirani svijet ili bijegom od opterećenosti koju doživljavamo samim postojanjem, efikasno rješava jedno te isto sredstvo - spoznaja izvorne duhovne suštine vlastitoga bića. Duhovna svijest daje čovjeku uvid u nemanifestirane aspekte svoga bića te svijest o zakonitostima manifestiranog svijeta. Ona se uvijek tiče otkrića neke nove dimenzije ljubavi, sreće, ispunjenja, lakoće i jednostavnosti, bezbrižnosti, svjetla, kreativnosti ili spontanosti. Iz navedenih razloga mnoge osobe koje su riješile neki karmički problem kao što je, na primjer, iscjeljenje od neke teške bolesti kažu da im samo iscjeljenje uopće nije toliko bitno, koliko im je bitna lekcija koju su kroz bolest naučili. Nov način života, ljubav koju osjećaju prema sebi i drugima te neka nova razina duhovne svijesti koju prije nisu poznavali, a ostvarili su je putem karmičkog procesa kroz koji su prošli, znatno je dragocjeniji dobitak koji prati uspješno svladan karmički proces od samog ozdravljenja. Tako patnja nije samoj sebi cilj, ona je posljedica otpora prema promjeni, prema postojanju ili prema nekoj duhovnoj spoznaji za koju smo postali zreli. Istovremeno, patnja je i sredstvo našeg osobnog razvoja jer nas omekšava ili očvršćuje i time priprema za viša stanja svijesti te veću kvalitetu života. Zato je konačni cilj svakog karmičkog procesa i patnje koju on izaziva upravo promjena svijesti, promjena ponašanja te načina života. To će zatim omogućiti realizaciju našeg kreativnog potencijala, odnosno naše osobno samoostvarenje. S naučenom karmičkom lekcijom mi ćemo, umjesto da nepotrebno patimo, živjeti konstruktivno i produktivno te ćemo istovremeno pozitivno utjecati i na našu okolinu.