Fotoni

Fotoni

O fotonima postoje mnoge različite teorije i objašnjenja. To su, uglavnom, stare neutemeljene teorije.

 

Fotoni su fundamentalne čestice ili elektromagnetske tvorevine koje nemaju mirnu masu. Njihova masa nalazi se u opni čestice. Proces sinteze fotona, izgradnja organske mase i njihova razgradnja, teče neprekidno kroz vijekove. Emisija fotona se prenosi u obliku impulsa elektromagnetskih valova. Valovi nastaju prenošenjem energije sa primarnih na sekundarne čestice. Svemir je pun ovakvih pratvorevina. U stvari, u svemiru nema praznog prostora, ali je gustoća svemira ς vrlo različita kod raznih sredina u prostoru.

 

Prijelazi fotona u druge oblike može se lako objasniti na jednom primjeru. U procesu fotosinteze vrijeme izgradnje organske mase teče vrlo sporo, jer je asimilacijski sistem ograničen brzinom apsorpcije fotona. Kod razgradnje organske mase (gorenje organske mase) proces teče vrlo brzo, pa se fotoni ponovo vraćaju iz organske mase u prostor. Asimilacijski sistem u zelenoj masi biljaka, pored fotosinteze, ima ulogu da brzinu svjetlosti smanji da se nebi izazvao obrnuti proces, ili gorenje, jer je poznato da snop zbijenih zraka može zapaliti tvrdu organsku drvnu masu.

 

Kod fotosinteze molekule klorofila ne služe samo kao agens, kako kažu naučnici. Fotoni putem fotosinteze stvaraju masu u biljci. Molekule klorofila smanjuju brzinu i rotaciju fotona koji uđu u nju. Tom prilikom fotoni se višestruko reflektiraju unutar molekule klorofila sa njegove unutarnje strane (princip apsolutno crnog tijela) i to teče sve dok im se brzina ne smanji na nivo koji odgovara apsorpciji asimilacijskog sistema. Taj proces omogućava da fotoni budu ugrađeni u organsku masu. Molekule klorofila u asimilacijskom sistemu funkcioniraju na principu Kirhovog zakona zračenja apsolutnog crnog tijela. One moraju biti prilično velike da bi bile u stanju smanjiti brzinu svjetlosti.

 

Svjetlost koja se reflektira od predmeta omogućava nam da taj predmet vidimo onako kakav jest. Sunčeva svjetlost je snop raznovrsnih frekvencija i valnih dužina. Ako je svjetlost reflektirana od nekih predmeta, naše oko nesmetano prihvaća tu svjetlost u razloženom obliku boja, koja nam omogućava da vidimo predmete u onoj boji koju ima njegova površina.

 

Dakle, predmete možemo vidjeti samo ako se fotoni odbiju od površine gledanog predmeta kao od ogledala, ili kao od kišnih kapi. Na osnovi ovih osobina možemo zaključiti kakva je priroda fotona. Nauka govori da je svemir prazan prostor, ako se ne računaju nebeska tijela, pa se nameće pitanje kako se svjetlost prenosi u obliku elektromagnetskih valova putem impulsa ako je prostor preko kojeg se prenose valovi - prazan? Kako će svjetlost iz svemira doći do nas preko praznog prostora? Poznato je da val nastaje prenošenjem energije sa čestice na česticu.

 

Prema tome, može se zaključiti da u svemiru nema praznog prostora, obzirom da se impulsi mogu prenositi samo posredstvom primopredaje energije preko čestica. Na osnovi toga dolazi se do saznanja da se u međuplanetarnom prostoru nalaze neutrino čestice, koje prolaze kroz svaku materiju i kroz takozvani prazan prostor. One nastaju prilikom raspadanja vodika i helija sa zvijezda u svemiru.

 

Odgovor na ovo ključno pitanje je jednostavno, ako se uzme u obzir činjenica da elektromagnetski valovi svih vrsta valnih dužina i frekvencija ispunjavaju naš zračni prostor. Kretajući se u svim pravcima, oni ne ometaju jedni druge i stižu prenijeti svaki prispjeli elektromagnetski val kroz čitav zračni prostor, ali ne samo naš, nego i mnogo šire. Ovom činjenicom se potvrđuje da u svemiru nema praznog prostora. On je ispunjen tvorevinama kao što su neutrinske magnetske forme koje nazivamo fundamentalnim svojstvom materije.

 

U slučaju titrajućih valnih impulsa koji se ne mogu reflektirati od predmeta - mi te predmete ne možemo ni vidjeti, jer oni nemaju reflektore valova. Dakle, mi možemo vidjeti samo odbijeno svjetlo od nekog predmeta i na taj način prepoznati kakav je i od čega je predmet kojeg gledamo. Koliko su predmeti udaljeni od nas se dešifrira na osnovi jačine impulsa koji stigne u naše oko, a boja se dešifrira na osnovi različitih valnih dužina i frekvencije koja se odbila od površine gledanog predmeta. Fotoni se višestruko odbijaju od predmeta na koje padaju, menjajući svaki put svoju prethodnu frekvenciju unutar osnovne frekvencije.

 

Put do saznanja o fotonima vodi preko našeg oka i preko drugih osjetilnih i čulnih organa našeg tijela. U našem oku se ne stvara slika. Ona se stvara u mozgu. Naočale nam pomažu da fotoni budu usmjereni na žutu mrlju u oku. Ako fotoni ne padaju na žutu mrlju neće se moći formirati slika predmeta odakle su dospjeli reflektirani fotoni. Žuta mrlja u oku predstavlja prijemnik i binarni detektor elektromagnetskih valova. S obzirom da frekvencija i valna dužina fotona određuje boju reflektiranog fotona, to nas upućuje na zaključak da je to jedna vrsta binarnog koda impulsa. Na drugi način se ne može prenijeti informacija od oka do mozga. Prema tome, prava slika gledanog predmeta prispjelog fotona u naše oko formira se u našem mozgu. Od oka do mozga slika može biti prenesena samo pomoću impulsa u obliku jedne vrste binarnog koda koji određuje oblik i boju predmeta od kuda je foton ušao u naše oko.

 

Sažetak:

 

Na osnovi ovdje opisanih činjenica, može se reći da je foton impulsni kod određenog elektromagnetskog vala koji posredstvom oka stvara sliku u našem mozgu. Naučnici kažu da fotoni imaju dualnu prirodu. To znači da svjetlost ima dvostruko stanje: kao elektromagnetski val i kao materija. Elektromagnetske valove stvaraju materijalne čestice koje prenose energiju sa čestice na česticu koju zovemo impulsi. Čestice koje stvaraju ove valove se ne kreću. One samo primaju i predaju energetske impulse od čega se stvaraju valovi. Kada bi se energija prenosila kao stalan tok, onda valovi nebi ni postojali. Dakle, impulsi se mogu poistovjetiti sa binarnim kodovima. To su pojave koje znače kombinaciju promjena jačine i dužine trajanja nekog stanja čestica. Frekvencija se izražava brojem promjena impulsa u jednom ciklusu u određenom vremenu. Valna dužina je dužina pređenog puta jednog ciklusa, u okviru uskog područja vidljivog dijela elektromagnetskog spektra.

 

Napisao: Jovo Pavlović