Iđirot - ACORUS CALAMUS L.

Iđirot

Sinonimi: Acorus aromaticus Gilib. — Acorus odoratus Lam. — Acorus vulgaris Kern.
Narodni nazivi: baban — igirot — kalmus — kolmež — mačinac — meček — mirisava trska — mirisavi šaš — mirisna trstika — mirisni korijen — miriš­ljivi šaš — sabljar — vodena sabljica — vodeni božur.

 Opis biljke: iđirot je trajna biljka s vrlo razgranjenim podankom koji je na donjoj strani gusto obrašten korije­njem. Iz njegovog prednjeg kraja izbijaju mnogobrojni ravni do 1 m visoki listovi sabljastog oblika. Trobridna ili četvorobridna stabljika nosi u sredini cvjetni klip, čunjastog oblika 5 do 8 cm dužine, žućkasto-zelene boje. Plodovi su crvene boje koji rijetko dozore u srednjoevropskom podneblju, pa se biljka razmnožava vegetativnim putem, tj. podankom.

Vrijeme cvatnje: lipanj — srpanj.
Stanište: biljka potječe iz Azije, a u našim nizinskim područjima često raste u velikim skupinama kao izrazito močvarna biljka uz stajaće i tekuće vode, zatim u plitkim barama i močvarnim područjima.
Ljekoviti dijelovi biljke: iđirot je prastara ljekovita biljka koja je u Mlinar­skim zapisima cara Shin-nonga (3700. god. pr. n. e.) nazvana Chang-Pu, što znači "onaj koji produžuje život", a hvaljena je i kao najbolje sredstvo za že­ludac. U staroperzijskim zapisima VII stoljeća pr. n. e. kao i u sanskritu i Vedi Indijaca (III stoljeće pr. n. e.) iđirot se više puta spominjao kao ljekovita biljka. Dok se u starim zapisima stvarno radi o iđirotu, sporan je biblijski iđirot spominjan u psalmima Salomonovim (glava 4, stih 14) iako ga se hvali kao najdragocjeniji korijen.
O tome i kako je nakon toga iđirot prenesen u Evropu, mogla bi se napisati posebna knjiga. Prvi opširniji opis i besprijekornu sliku dao je za evropsko područje Mattioli (1570. g.). Uskoro nakon toga dobiva iđirot putem pučke me­dicine značajnu ulogu u gradu i na selu.
Sabire se podanak očišćen od sitnih korjenčića i dijelova živih i obamrlih li­stova, te dobro opran (Rhizoma Calami). Sabiranje podanka vrši se obično krajem ljeta ili u jesen, tj. onda kada na staništu gdje biljka raste nema više vode. Podanak se razreže na oko prst duge komade i suši u sjeni, najbolje na­nizan na jaki konac i obješen na prozračno mjesto. U većim količinama može se podanak iđirota sušiti i na umjetnoj toplini, koja ne smije preći 35° C, jer bi u protivnom droga izgubila na sadržaju eteričnog ulja. Podanak se prera­đuje i na način da mu se oguli vanjska kora (Rhizoma Calami decorticata). Ot­padak nakon guljenja treba također osušiti jer i on sadrži dosta eteričnog ulja. Iz čitavog podanka dobiva se destilacijom eterično ulje (Oleum Calami). Gornja površina podanka je smeđe-zelena, dok je unutra podanak bijele boje, spužvast i mekan. Na površini, gdje je korijen prerezan, većinom se nahuče crvenom ili crvenkastom bojom. Podanak miriši aromatično, dok mu je okus gorak i aromatičan, a u suhom je stanju znatno blaži.
Ljekovite i djelotvorne tvari: podanak sadrži gorku tvar akorin, smolasti akoretin, nadalje eterično ulje i kalamin-holin. Za vrijeme sušenja stvaraju se male količine tanina.
Ljekovito djelovanje: u službenoj je i propisanoj upotrebi podanak iđirota, njegovo ulje, ekstrakt (Extractum Calami) i tinktura (Tinctura Calami). Poda­nak iđirota u prvom redu služi za liječenje katara želuca, katara crijeva, dugo­trajnih želučanih slabosti, pomanjkanja teka, kod osjećaja gladi koji se kod najmanjeg uzimanja hrane pretvara u odvratnost prema jelu, kod pojava vrenja u želucu i kod tromosti želučane muskulature. Osim toga pospješuje izlučivanje mokraće, otklanja skupljanje plinova i normalizira sekreciju žuči i njezino istjecanje. Uklanjanjem svih tih bolesti otklanjaju se konačne smet­nje u izmjeni tvari, pojačava optok krvi i znatno poboljšava slabokrvnost. Podanak iđirota bolji je od droge Cortex Condurango koja se dobiva od biljke Marsdenia condurango Rchb. a uvozi se iz istočne Afrike ili Južne Amerike. Za sve navedene bolesti ili teškoće uzima se ili čaj od iđirota, koji se priprema na način da se 1 puna čajna žlica sitno izrezanog podanka stavi na hladno mo­čenje kroz 8 sati, odnosno, kao vrući čajni oparak koji se pusti da odstoji 5 mi­nuta, ili se uzima 20 do 30 kapi tinkture ili 3 do 5 g praška od korijena. Sve na­brojeno uzima se tri puta dnevno.
Ako se osušeni korijen žvače, on stvara kod pušaća lagani podražaj na po­vraćanje, a kod ponovljene upotrebe može doći i do odvikavanja od pušenja. Sirovi sok podanka, nakapan u oči, djeluje na jačanje očiju. Masiranje leđa esencijom iđirota, koju je najbolje gotovu nabaviti u ljekarni, vrlo jača djecu koja naginju rahitisu ili skrofulozi.
Isto tako pospješuje ozdravljenje ako se esencija stavlja na čireve, na otvoreno razjedanje i gnojenje kostiju. U tu svrhu se lanena krpa umoči u esenciju i nakon toga stavi na oboljelo mjesto.
Kao dodatak kupkama podanak iđirota djeluje vrlo dobro i umirujuće kod prenapetih i rastrojenih živaca i s time u vezi na stalne nesanice, kod nervnih slabosti kao i kod ženskih bolesti. Za tu svrhu stavi se 500 g grubo narezanog osušenog podanka u 5 litara vode, jednom se prokuha i poklopljeno ostavi oko četvrt sata, nakon čega se pripravak ocijedi i ulije u toplu kupku. Na kraju treba upozoriti da se podanak iđirota ni u kom obliku ne smije upo­trebljavati kod proljeva!
Primjena u pučkoj medicini: čaj se u pučkoj medicini hvali kao sredstvo za jačanje pamćenja. Kod teškoća u radu želuca i bubrega preporuča se čajna mješavina iz jednakih dijelova podanka iđirota i pelina (br. 23). Uzima se jedna puna čajna žlica za 2 šalice čajnog oparka koje se piju dnevno u gut­ljajima. Čajni uvarak podanka iđirota je sredstvo za rast kose jer jača kožu na glavi.
Protiv griže se preporuča: 60 g u prahu stučenog podanka iđirota, 4 g korijandra, 12 g crnog papra — to se kuha u pola litre vode dok se ne iskuha na trećinu litre i odmah procijedi. Uzima se 3 puta dnevno po 1 puna čajna žlica.
Za pospješenje menstruacije doda se sjedećoj kupki uvarak iđirotova podanka.
Sok svježeg iđirotova podanka pomiješa se s bjelanjkom i namaže preko očiju, ostavi se 5 minuta da djeluje i tada se ispere; to jača oči.
Listovi iđirota obješeni u sobu rastjeruju insekte.
Za otklanjanje laganih seksualnih smetnji u početnom stadiju kod muška­raca, stavlja se u 1 litru čistog jabučnog mošta 20 g podanka iđirota pa se to pije u gutljajima kroz 10 dana dnevno po četvrtinu litre. Kod slabosti i poteškoća želuca i protiv nadimanja upotrijebiti: ekstrakt iđirota, 5 do 10 kapi na kocki šećera prema potrebi ili iđirotovo ulje 3 do 8 kapi na kocki šećera 1 puta dnevno ili tinkturu 5 do 10 kapi na šećeru prema potrebi, ili iđirotovo vino 1 dl piti u gutljajima prema potrebi.
Iđirotovo vino ili iđirotov mošt: 30 g osušenog iđirotova korijena ostavi se kroz 6 do 8 tjedana u 1,5 litre dobrog i nepatvorenog bijelog vina ili u 1,5 litre čistog jabučnog mošta, nakon čega se vino, odnosno mošt, procijedi u nove boce. Taj napitak djeluje na jačanje cijelog organizma, a naročito je vrlo dobro sred­stvo za jačanje slabog želuca.
Kod stalno hladnih ruku ili nogu, tj. kod loše cirkulacije krvi u rukama i no­gama djeluju vrlo dobro tople kupelji ruku i nogu, pripiemljene od iđirota, a nepotpunu cirkulaciju krvi dovode ponovo u kretanje.
Kod ozeblina i kod ostalih pojava smrznuća mnogo su puta pomogle kupke od iđirota.

Kod zubobolje ili kod labavosti zubnog mesa žvače se dnevno navečer komad iđirotova podanka ili se pripremi čaj od iđirota za višekratno ispiranje usta. Pučka medicina primjenjuje čaj od iđirota pripremljen kao kupku ili oblog kod čireva, apscesa i čireva nalik na rak.
Svježi sok upravo iskopanog korijena kaplje se na ozljede od cijepljenja, pa brže zacjeljuju.
Konačno, pučka medicina preporučuje čaj od iđirota i to prema potrebi 1-2 šalice kod nervoznih srčanih poteškoća.
Primjena u liječenju životinja: prašak iđirotova korijena posipa se u malim ko­ličinama na stočnu hranu ili se pomiješa u stočni prašak i daje domaćim životinjama koje slabo uzimaju hranu. Mlade životinje, koje su slabe, dobivaju u stočnu hranu pomiješan prašak od iđirota da bi ojačale. Esencijom iđirota u obliku obloga liječe se rane i čirevi.

Mandala Noćni cvijet

Mandala Noćni cvijet

Tempera

Mandala Plava rozeta

Mandala Plava rozeta

Tempera

Neptun

Neptun

Neptun, osmi i od Sunca najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Nazvan po rimskom bogu mora, četvrti je najveći planet po promjeru i treći po masi koja je sedmanaest puta veća od Zemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna.
Otkriven 23. rujna 1846., Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti Urana uvjerile su francuskog astronoma Alexisa Bouvarda da mu na orbitu utječe gravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio Johann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividio Urbain Le Verrier. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, Triton, dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću teleskopa sve do 20. stoljeća. Neptun je posjetila samo jedna svemirska letjelica, Voyager 2, koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.
Sastav Neptuna sličan je Uranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova Jupitera i Saturna. Neptunova atmosfera, iako slična plinovitim divovima, uz vodik i helij sadrži veće količine "ledova" poput vode, amonijaka i metana. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima." Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od stijena i leda. Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.
Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta Voyagera 2 1989. na južnoj polutki primijećena Velika tamna pjega usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji vjetrovi u cijelom Sunčevom sustavu sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 km/h. Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 °C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 °C. Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.
Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem planetu) i lebde oblaci metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (na eliptičnoj stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no Sunčevo zračenje. Magnetsko polje mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun ima ionosferu i radijacijske pojaseve, a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu je satelit Triton s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se giba retrogradno. 
Za planete dalje od Saturna, antički narodi nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je za opozicije sjaj dostigne prividnu magnitudu m = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdanu veličinu = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4" odnosno 2". 

Simbolika boja

Značenje boja

Crvena je boja koja voli život, energiju, a vezuje se najviše i uz seksualnost.
Ako volite ovu boju, vi volite život, spremni ste na sva moguća poduzimanja i akcije, a aktivan vam je i pristup životu i svijetu oko sebe. Ne možete nigdje proći nezapaženo, a koji put znate biti i agresivni. Ovo je boja krvi, a krv je tekućina života, no vezuje se i uz opasnost. Poznato je također da je ova boja i vrlo učinkovita protiv svih vrsta uroka, pa ima ljudi koji uvijek na sebi ili uz sebe, imaju bar neki crveni detalj koji također otklanja i zle misli. Tko voli crveno, većinom je pozitivna i aktivna osoba koja živi život punim plućima.

Žuta je boja sunca, a sunce znači dan, svjetlost, pa i život, te zdravlje. Onaj tko voli žuto otvorena je osoba, no kako sunce zna i spržiti, tako i ove osobe znaju postati i naporne, te svojim utjecajem i kontrolom sputavati druge. Mjera je ključ koji trebaju naučiti ljudi ljubitelji žutog. Neki ovu boju povezuju i s ljubomorom, a vjerojatnije je da se radi o pretjerivanju općenito. Onaj tko voli žuto, voli jasnoću i obično je dosljedan svojim principima, no mana im je povremena nepopustljivost.

Plava je boja neba i mora. Daljine, visine, dubine, područja su osoba koje vole plavo. Ovo je jaka boja duhovnosti, filozofske prirode, no i ljepote. Ljudi koji vole plavu, emotivniji su nego što misle, mada na prvi pogled mogu djelovati hladno, jer su u njima smirene strasti. Duboko doživljavaju svijet oko sebe, a sposobni su spoznati skrivene tajne čovječanstva, te ih zanimaju općeljudska pitanja. Imaju odličnu intuiciju, humanisti su u duši, a često su i nadareni za umjetnost.

Zelena je boja prirode i svega što raste i razvija se. Svijet oko nas je zelen, a mi smo kap u moru. Zelena je boja kreativnosti, te ljudi koji znaju i vole stvarati svijet i život, i to na vrlo spontani način. Izraziti su humanisti i imaju osjećaj za prirodu. Tko voli zeleno, svjestan je sebe i uvijek nastoji biti ono što jest. Iskrenost im je jedna od vrlina. Nema djelića svijeta u kom nema nečeg zelenog (makar se trava krila ispod leda), pa je osobina ovih ljudi i univerzalnost, te sposobnost prevazilaženje predrasuda i granica.

Narančasta je boja intenziteta, snage i života. Onaj tko najviše voli narančasto, obično ima vrlo zdrav pogled na život i svijet i odličnu ravnotežu između zamisli i energije. U nekim zemljama ova boja označava i duhovnost. Narančasta je na svoj poseban način snažna boja, tako da je ne možete zaboraviti. Narančasta ujedinjuje idealizam i realizam, pa se može reći da ljubitelji ove boje mogu učinkovito provesti svoje zamisli u djela.

Ljubičasta je boja tajanstvena, mistična i pomalo neobična. Ljudi kojima je ovo najdraža boja obično su po nečem posebni, bilo da imaju neki specifičan talent ili se radi o zanimljivom pogledu na život i svijet oko sebe. Ovo je i boja koja se često pripisuje okultizmu i neobičnim moćima, a ljudi koji je vole skloni su sudove donositi intuicijom. Sve što je onostrano, njihovo je područje.

Smeđa je zemlja, tlo, no i blato. Ljudi koji vole smeđe uglavnom su materijalisti i priznaju samo realnost i opipljive stvari. Stoje čvrsto s nogama na zemlji i ne zanose se velikim idejama, dok im snovi služe samo za konkretan odmor. Dobri su za oslonac u životu i u njih se možete pouzdati. Ponekad im nedostaje mašte.

Bijela je posebna boja, koju neki i ne smatraju bojom, a njena simbolika je vrlo snažna. Čistoća, jasnoća, bistrina, mir i dobrota, sve se to vezuje uz bijelu boju. Ljudi koji je vole teže ka duhovnom, imaju uvide u početak i kraj, jasno znaju povezati uzroke i posljedice, a nerijetko su puni vrlina. Tko voli bijelo, obično je mirniji tip i voli da mu je sve u životu jasno. Također ima smisla i za filozofiju.

Crna boja je boja bez svjetlosti, ona koja predstavlja odsutnost osvijetljenja. Zato se često povezuje s negacijom, pa kod mnogih simbolizira nešto negativno ili mračno. No istovremeno i svemir je zapravo crn (sa zvijezdama), pa ova boja označava i nepregledne daljine, dubine, tajanstvenost, kao i sve ono što je još nepoznato i neistraženo. Ljudi koji je vole upravo su takvi, nikad dorečeni do kraja, pomalo zagonetni, a na svoj način i privlačni.

Siva je boja nekih goluba, boja slonova, a često i boja kamena. Kao mješavina bijele i crne, ona je neka vrsta ravnoteže praznine i punine. Ljudi koji vole sivo obično sagledavaju stvari iz različitih kuteva i znaju diplomatski pomiriti različita stajališta. Koji put su nedovoljno poduzetni ili im može nedostajati inventivnih ideja. No s druge strane, obično su stabilni i idu kroz život korak po korak, bez većih atrakcija, pa kroz dulji period postižu i postojan uspjeh. Izvor: horoskop.hr.

Crvena mandala

Crvena mandala

Tempera, photoshop

Stevia Rebaudiana - prirodno sladilo i ljekovita biljka

Stevia Rebaudiana

Stevia Rebaudiana biljka je iz porodice Compositae. Podrijetlom je iz Paragvaja gdje se više od 1500 godina koristi kao zaslađivač gorkih ljekovitih pripravaka, čajeva (mate čaj!) i ostalih napitaka. Krajem 19. stoljeća steviju je »otkrio« talijanski botaničar Bertoni i tako omogućio njezin uzgoj i u drugim krajevima svijeta. U obliku praška dobivenog sušenjem lišća ili vodenog ekstrakta stevija je vrlo slatkog okusa. Prirodni sastojci stevije glikozidi (steviozidi i rebaudiozidi A i C) čine je i do 300 puta slađom od običnog šećera. Stoga su je Guarani (južnoamerički domoroci) nazivali »list slatkog meda«.
Stevija je prirodni zaslađivač, za razliku od šećera ne izaziva karijes niti nepoželjnu toleranciju na okus, sprečava nastajanje zubnog plaka, nema kalorija, nema štetnih nuspojava poput umjetnih zaslađivača i otporna je na visoke temperature (pogodna i za pripravu kolača!). Uzgoj stevije i priprava zaslađivača jednostavni su i jeftini postupci. Stevija je grmolika biljka koja se sadi u proljeće, a u kasnu jesen, prije cvatnje, beru se listovi i suše na suncu nekoliko dana. Zbog svojih svojstava stevija je dobar izbor za dijabetičare, za ljude s povišenim tlakom ili prekomjernom težinom i za sve one koji izbjegavaju rafinirani šećer u prehrani. Stevija snižava razinu šećera u krvi, ne utječe na inzulin (važno za dijabetičare!), snižava i visoki krvni pritisak, smanjuje osjećaj gladi, poboljšava probavu... (vidi knjigu Douglasa Kinghorna »Stevia: Genus Stevia«, Taylor&Francis, London, 2002). Konačno, najnovija istraživanja pokazuju da preparati stevije sudjeluju i u sprečavanju nastanka raka (Pure Appl. Chem. 2002, 74, 1309).

Zaštita monopola

Međutim, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća američki Ured za hranu i lijekove (FDA) iznenada je pokrenuo postupak kojim se zabranjuje upotreba stevije kao zaslađivača. Deset godina kasnije Znanstveni odbor za hranu Europske komisije slijedi uredbe američkog ureda i također zabranjuje steviju uz zaključak da »ne postoje zadovoljavajući podaci koji podupiru sigurnu upotrebu tog proizvoda«. Nakon pozornije analize vidljivo je da ti zakoni nisu znanstveno utemeljeni, već su, najvjerojatnije, kompromis između industrije umjetnih zaslađivača (Monsanto, Hoechst i dr.) i proizvođača prirodne hrane. Na tržištu umjetnih zaslađivača (aspartam-E951, saharin-E954, acesulfam-E950, ciklamati-E952 i dr.) pojava stevije kao prirodnog alternativnog proizvoda ugrozila je interese mnogih kompanija, te posebno razvikane proizvode poput Natreena i NutraSweeta. Budući se biljka stevija ne može patentirati pa je, stoga, jeftina i svima lako dostupna, »ugroženim« kompanijama je odgovarala zakonska zabrana američkog ureda.

Slatki otrovi

Zanimljivo je da standardi znanstvenih provjera stevije nisu, na isti način, primijenjeni pri kontroli umjetnih zaslađivača. Naprotiv, istraživanja tih kemikalija »kontaminirana« su kontroverzama i ignoriranjem znanstvenih rezultata. Profesor Olney sa Washingtonskog sveučilišta u St. Louisu tvrdi da umjetni zaslađivač aspartam sudjeluje u razvoju raka mozga kod djece (J. Neuropathol. Exp. Neurol. 1996, 55, 1115), dok profesor Gurney iz istoga grada tvrdi da ne postoje statistički pokazatelji povećanja učestalosti raka mozga (J. Natl. Cancer Inst. 1997, 89, 1072). Američki Centar za kontrolu bolesti posjeduje provjerene izvještaje o 92 nuspojave koje izaziva aspartam - od glavobolja i mučnina do depresije i sljepoće. Još je više znanstvenih radova koji upućuju na moguće patološke efekte aspartama. Među najnovijim radovima objavljena je i japanska studija o njegovoj citotoksičnosti (J. Pharmacol. Sci. 2003, 91, 83). Pokazano je da produkti razgradnje aspartama (metanol, formaldehid) uzrokuju smrt stanica (timocita). Sve to, izgleda, nije dovoljno da se razmotri zabrana upotrebe aspartama u prehrambene svrhe. Ostali umjetni zaslađivači (saharin i ciklamati) izazivaju rak kod eksperimentalnih životinja, no ipak se nalaze na slobodnom tržištu. Zabrana upotrebe stevije kao zaslađivača nije ukinuta.

Stevija - izazov i za Hrvatsku

U Hrvatskoj se proizvodi stevije (vodena otopina, uvoz iz Italije) ne mogu naći u ljekarnama, već jedino u specijaliziranim biljnim drogerijama. Obilježeni su kao dijetetski pripravci, što »u prijevodu« znači da se zakonski ne mogu koristiti kao zaslađivači. Rezultati ankete provedene u hrvatskim ljekarnama pokazali su da gotovo nijedna magistra farmacije nikada nije čula za steviju!
U Japanu, naprotiv, proizvodi stevije čine oko 50 posto tržišta zaslađivačima. Nakon skandala s umjetnim zaslađivačima, saharinom i ciklamatima, Japanska je vlada 70-ih godina prošlog stoljeća poduprla uvoz i uzgoj stevije kao sigurnije alternative sintetskim zaslađivačima. To vrijedi i za Koreju, Kinu, Brazil, Argentinu i Paragvaj. U Australiji i Kanadi stevija se eksperimentalno uvodi kao novi usjev. Profesor Jungbluth sa Sveučilišta u Hohenheimu procjenjuje vrijednost polja zasijanog stevijom i do 50 tisuća eura po hektaru. U Europi se godišnje troši oko 10 tisuća tona sintetskih zaslađivača upitne vrijednosti. Jungbluth smatra da se potreba za tim kemikalijama može zamijeniti sadnjom 26 tisuća hektara prirodnog sladila stevije. Stevija je prilagodljiva na različite klimatske uvjete, a naši krajevi posebno pogoduju sadnji te biljke. Nažalost, nije poznato je li ijedan hektar naše zemlje zasijan sjemenom stevije! Uočeno je da nasadi stevije odbijaju kukce nametnike, posebno skakavce (u Kanadi su otkrili da i jeleni izbjegavaju nasade stevije!), pa je ta biljka vrlo korisna za one koji su skloni organskoj, ekološkoj poljoprivredi. Uzgoj stevije pravi je izazov za poljoprivrednike, jer o načinu sadnje i obrade ovisi slatkoća njezinih listova. Iako je službeno zabranjena kao »zaslađivač«, stevija nije »zabranjeno voće«. Može se saditi, prodavati (kao dijetetski pripravak) te kupovati i konzumirati (kao sladilo).

Službeno je potvrđeno da će Coca - Cola lansirati na tržište tzv. Odwalla sok koji će biti zaslađen rebianom, iako za to još nisu dobili zeleno svijetlo od FDA. Rebiana je radni naziv novog zaslađivača koji se dobiva iz stevije tj. biljke Stevia rebaudiana što je mali grm prvotno otkriven u Paragvaju s izuzetno slatkim lišćem.
I PepsiCo ima u pripremi dva nova pića zaslađena stevijom (točnije zaslađivačom dobivenog iz stevije radnog naziva PureVia) : SoBe LifeWater te sok Trop 50. No, za razliku od Coca Cole, PepsiCo čeka odobrenje FDA.
Poznato je da su oba giganta započela sa bezalkoholnim pićima i gaziranim napitcima često prozivanim zbog velikog udjela šećera i visoke kalorijske vrijednosti. No, čini se da se proizvođači sve više okreću zdravstveno osviještenim potrošačima. Naime, slatka komponenta koja se dobiva iz listova stevije je do 300 puta slađa od saharoze i nema kalorijsku vrijednost. Stevija privlači znatnu pažnju jer se pokazalo da ima povoljan učinak na razinu glukoze u krvi što ju čini vrlo privlačnim zaslađivačem za dijabetičare. Osim toga, druga su istraživanja pokazala da stevija može pomoći kod povišenog krvnog tlaka i pretilosti. Međutim, stevija još uvijek nije potvrđena kao sigurna za upotrebu.
U međuvremenu, prehrambeni proizvođač Cargill planira započeti kampanju diljem SAD-a u kojoj će promovirati svoj brend Truvia koji se također dobiva iz stevije.

Terapija magnetima

Terapija magnetima

Terapija magnetima - znanstvena neupitnost

Liječenje magnetima prisutno je tisućljećima i u tradicionalnim medicinama i u liječničkim krugovima. Kleopatra je svoju ljepotu i zdravlje tumačila učinkom velikog grumena hematita koji je nosila na čelu. Suvremena biofizička medicina znanstveno je dokazala da magnetno polje određene jačine utječe na brže cijeljenje, jačanje imunološkog sustava i blokadu boli. Pri tom nema neželjenih nuspojava.

Povijest liječenja magnetima

Prvo moram nešto priznati: prije no što sam dotaknula i počela upoznavati čudesan svijet biofizičke medicine, nisam nikada niti pomislila da magneti mogu imati bilo kakav učinak na ljudsko zdravlje. Na fakultetu nismo dobili edukaciju a ne dobivaju je ni današnje generacije, koja bi objašnjavala ili bar informirala o znanstveno utemeljenim i ispitanim činjenicama magneta, pulzirajućih magnetnih polja, bestežinskog stanja.... To polje znanosti otvarala sam sama, poglavlje po poglavlje, koristeći izvore svemirske medicine. Aristotel spominje terapijski učinak magneta. U 1. st. prije Krista koriste se za terapiju melankonije i depresije. Galen ih koristi za terapiju crijevnih poremećaja. Liječnik i filozof Marcel ih koristi u 4. st. za liječenje glavobolje. Aetius, 5. st. ih aplicira na kožu za liječenje gihta i tegoba reumatoidnog artritisa. Stari arapski liječnici ih rabe kod bolnih zglobova i konvulzija. Avicena u 11. st. liječi stavljanjem na kožu i pravljenjem napitaka. Paracelsus je bio fasciniran učincima magneta na epilepsiju, cijeljenje rana, histeriju, bolesti jetre i limfnog optoka. Postoji kontinuitet terapijske primjene magneta sve do danas. Od kud onda ta distanca današnje institucionalne medicine? O magnetoterapiji su pisali i zagovarali je upravo liječnici: Laenec, Trousseau i Charcot su 1780. god. objavili "Osvrt na upotrebu magneta kod poremećaja u osjećajnoj sferi i kod histerije" te "Zabilješke o magnetima". 1976. god. Dr. Nakagawa, japanski reumatolog je objavio studiju o observaviji 11.000 slučajeva. Pročitavši je, postala sam potpuno sigurna da se otvara staro poglavlje medicine na novi način.

O magnetima

Magnet je nešto što ima prirodno svojstvo da privlači predmete od željeza i nekih drugih metala. Naziv potječe od imena stijene magnetita a taj naziv potječe od mjesta u Maloj Aziji gdje su prvi put otkrivene. Stari Grci su vjerovali da se radi o božanskim stijenama a Thiles je bio uvjeren da se radi o živoj tvari koja se hrani željezom.
Magnetit je jedini prirodni magnet koji je korišten u terapijske svrhe. NJegov nedostatak je slab magnetizam i progresivno slabljenje svojstva. Za terapiju su se koristili oklopi koji su bili nezgrapni, teški i primjenjivi samo u bolnicama. Radi toga se vjerovatno zanimanje liječnika smanjilo i terapija magnetima se zaboravila. No, 20. stoljeće je ponovo vraća zahvaljujući progresu u tri podrućja:
- Minijaturizacija magneta je postala moguća zahvaljujući izumu legura.
- Mogućnost pojačanja jakosti magnetnog polja.
- Otkriću permanentnih magneta čije polje ne slabi vremenom.
Najvažnije je to što veličina magneta koji ima terapijski učinak ne mora biti veća od pastile.
Danas se terapijski magneti rade od minerala i metalnih sastojaka Zemljine kore. Mogu se aplicirati na više načina: u vidu flastera, nakita ili ušivanjem u ortoze i trake.
APOLLONIA raspolaže sa svim oblicima magnetoterapije.
Nema dvojbe da terapija magnetnim poljem ima svoje mjesto u liječenju mnogih tegoba. Magnetno polje koje je postavljeno prema krvnimi žilama u pravi položaj, dovodi do bržeg gibanja staničnih elemenata krvi, do povećanja kinetičke energije i boljeg metaboličkog procesa. Osim toga, blokira bolne impulse.
Magnetni nakit jest vid magnetoterapije ma koliko to nekima zvučalo čudno i neubjedivo.
Snaga magnetnog polja je oko 1200 Gaussa, to je polje koje smiruje napetost, potiče dobro raspoloženje i osječaj snage i zdravlja. Za liječenje bolesti potrebno je jače magnetno polje.

Fotoni

Fotoni

O fotonima postoje mnoge različite teorije i objašnjenja. To su, uglavnom, stare neutemeljene teorije.

 

Fotoni su fundamentalne čestice ili elektromagnetske tvorevine koje nemaju mirnu masu. Njihova masa nalazi se u opni čestice. Proces sinteze fotona, izgradnja organske mase i njihova razgradnja, teče neprekidno kroz vijekove. Emisija fotona se prenosi u obliku impulsa elektromagnetskih valova. Valovi nastaju prenošenjem energije sa primarnih na sekundarne čestice. Svemir je pun ovakvih pratvorevina. U stvari, u svemiru nema praznog prostora, ali je gustoća svemira ς vrlo različita kod raznih sredina u prostoru.

 

Prijelazi fotona u druge oblike može se lako objasniti na jednom primjeru. U procesu fotosinteze vrijeme izgradnje organske mase teče vrlo sporo, jer je asimilacijski sistem ograničen brzinom apsorpcije fotona. Kod razgradnje organske mase (gorenje organske mase) proces teče vrlo brzo, pa se fotoni ponovo vraćaju iz organske mase u prostor. Asimilacijski sistem u zelenoj masi biljaka, pored fotosinteze, ima ulogu da brzinu svjetlosti smanji da se nebi izazvao obrnuti proces, ili gorenje, jer je poznato da snop zbijenih zraka može zapaliti tvrdu organsku drvnu masu.

 

Kod fotosinteze molekule klorofila ne služe samo kao agens, kako kažu naučnici. Fotoni putem fotosinteze stvaraju masu u biljci. Molekule klorofila smanjuju brzinu i rotaciju fotona koji uđu u nju. Tom prilikom fotoni se višestruko reflektiraju unutar molekule klorofila sa njegove unutarnje strane (princip apsolutno crnog tijela) i to teče sve dok im se brzina ne smanji na nivo koji odgovara apsorpciji asimilacijskog sistema. Taj proces omogućava da fotoni budu ugrađeni u organsku masu. Molekule klorofila u asimilacijskom sistemu funkcioniraju na principu Kirhovog zakona zračenja apsolutnog crnog tijela. One moraju biti prilično velike da bi bile u stanju smanjiti brzinu svjetlosti.

 

Svjetlost koja se reflektira od predmeta omogućava nam da taj predmet vidimo onako kakav jest. Sunčeva svjetlost je snop raznovrsnih frekvencija i valnih dužina. Ako je svjetlost reflektirana od nekih predmeta, naše oko nesmetano prihvaća tu svjetlost u razloženom obliku boja, koja nam omogućava da vidimo predmete u onoj boji koju ima njegova površina.

 

Dakle, predmete možemo vidjeti samo ako se fotoni odbiju od površine gledanog predmeta kao od ogledala, ili kao od kišnih kapi. Na osnovi ovih osobina možemo zaključiti kakva je priroda fotona. Nauka govori da je svemir prazan prostor, ako se ne računaju nebeska tijela, pa se nameće pitanje kako se svjetlost prenosi u obliku elektromagnetskih valova putem impulsa ako je prostor preko kojeg se prenose valovi - prazan? Kako će svjetlost iz svemira doći do nas preko praznog prostora? Poznato je da val nastaje prenošenjem energije sa čestice na česticu.

 

Prema tome, može se zaključiti da u svemiru nema praznog prostora, obzirom da se impulsi mogu prenositi samo posredstvom primopredaje energije preko čestica. Na osnovi toga dolazi se do saznanja da se u međuplanetarnom prostoru nalaze neutrino čestice, koje prolaze kroz svaku materiju i kroz takozvani prazan prostor. One nastaju prilikom raspadanja vodika i helija sa zvijezda u svemiru.

 

Odgovor na ovo ključno pitanje je jednostavno, ako se uzme u obzir činjenica da elektromagnetski valovi svih vrsta valnih dužina i frekvencija ispunjavaju naš zračni prostor. Kretajući se u svim pravcima, oni ne ometaju jedni druge i stižu prenijeti svaki prispjeli elektromagnetski val kroz čitav zračni prostor, ali ne samo naš, nego i mnogo šire. Ovom činjenicom se potvrđuje da u svemiru nema praznog prostora. On je ispunjen tvorevinama kao što su neutrinske magnetske forme koje nazivamo fundamentalnim svojstvom materije.

 

U slučaju titrajućih valnih impulsa koji se ne mogu reflektirati od predmeta - mi te predmete ne možemo ni vidjeti, jer oni nemaju reflektore valova. Dakle, mi možemo vidjeti samo odbijeno svjetlo od nekog predmeta i na taj način prepoznati kakav je i od čega je predmet kojeg gledamo. Koliko su predmeti udaljeni od nas se dešifrira na osnovi jačine impulsa koji stigne u naše oko, a boja se dešifrira na osnovi različitih valnih dužina i frekvencije koja se odbila od površine gledanog predmeta. Fotoni se višestruko odbijaju od predmeta na koje padaju, menjajući svaki put svoju prethodnu frekvenciju unutar osnovne frekvencije.

 

Put do saznanja o fotonima vodi preko našeg oka i preko drugih osjetilnih i čulnih organa našeg tijela. U našem oku se ne stvara slika. Ona se stvara u mozgu. Naočale nam pomažu da fotoni budu usmjereni na žutu mrlju u oku. Ako fotoni ne padaju na žutu mrlju neće se moći formirati slika predmeta odakle su dospjeli reflektirani fotoni. Žuta mrlja u oku predstavlja prijemnik i binarni detektor elektromagnetskih valova. S obzirom da frekvencija i valna dužina fotona određuje boju reflektiranog fotona, to nas upućuje na zaključak da je to jedna vrsta binarnog koda impulsa. Na drugi način se ne može prenijeti informacija od oka do mozga. Prema tome, prava slika gledanog predmeta prispjelog fotona u naše oko formira se u našem mozgu. Od oka do mozga slika može biti prenesena samo pomoću impulsa u obliku jedne vrste binarnog koda koji određuje oblik i boju predmeta od kuda je foton ušao u naše oko.

 

Sažetak:

 

Na osnovi ovdje opisanih činjenica, može se reći da je foton impulsni kod određenog elektromagnetskog vala koji posredstvom oka stvara sliku u našem mozgu. Naučnici kažu da fotoni imaju dualnu prirodu. To znači da svjetlost ima dvostruko stanje: kao elektromagnetski val i kao materija. Elektromagnetske valove stvaraju materijalne čestice koje prenose energiju sa čestice na česticu koju zovemo impulsi. Čestice koje stvaraju ove valove se ne kreću. One samo primaju i predaju energetske impulse od čega se stvaraju valovi. Kada bi se energija prenosila kao stalan tok, onda valovi nebi ni postojali. Dakle, impulsi se mogu poistovjetiti sa binarnim kodovima. To su pojave koje znače kombinaciju promjena jačine i dužine trajanja nekog stanja čestica. Frekvencija se izražava brojem promjena impulsa u jednom ciklusu u određenom vremenu. Valna dužina je dužina pređenog puta jednog ciklusa, u okviru uskog područja vidljivog dijela elektromagnetskog spektra.

 

Napisao: Jovo Pavlović

Plavo crna mandala

Plavo crna mandala

Tempera na papiru

Grad u noći

Grad u noći

Tempera na papiru

Cvijeće u vazi

Cvijeće u vazi

Tempera na papiru